Bitka za 23.000 kvadrata

Najstariji banjalučki industrijski kompleks, nastao krajem 19. vijeka u austrougarskom periodu, nikada nije izazvao toliko polemika kao danas. U središtu pažnje nalazi se 23.000 kvadrata vrijednog zemljišta koje je posljednjih sedmica postalo predmet žestokog političkog i interesnog nadmetanja.

Novi vlasnik Fabrike duvana, Gordan Pavlović, izjavio je da je preduzeće kupio isključivo zato što mu je „bilo simpatično“, iako ga nikada nije lično obišao. Tek treba, kaže, odlučiti šta će na toj lokaciji uopšte biti.

Gradonačelnik Draško Stanivuković odmah je odgovorio da o tome neće odlučivati Pavlović, već Grad. Naglasio je da se u prostoru stare duvanjare planiraju javni sadržaji – od gradskog muzeja do kongresnog centra i pješačkih zona.

Uprkos tvrdnji da izmjena regulacionog plana „ne dolazi u obzir“, ta izjava je prošla skoro nezapaženo, iako zvuči teško održivo. Stanivuković, očito, nije krio razočaranje što je jedna od najatraktivnijih lokacija u gradu prodata „pred njegovim očima“, iako je Fabrika duvana godinama bila na tržištu.

U javnosti već dugo kruži mišljenje da je Pavlović blizak vladajućim strukturama, a Nebojša Vukanović je jedini koji to izgovara otvoreno, tvrdeći da je novi kupac „Dodikov čovjek“. Time se sukob oko bivše fabrike pretvorio u svojevrsni obračun dva pretendenta na vrhunski politički uticaj u Republici Srpskoj, uz mogućnost da se uključe i drugi akteri.

Stanivuković je takođe ustvrdio da je kompleks upisan na listu nacionalnih spomenika BiH, ali to nije tačno. Ipak, fabrika se nalazi na takozvanoj „listi peticija“ Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, gdje se nalazi još od 2003. godine. Dok postupak ne bude okončan, ni rušenje ni gradnja nisu mogući bez saglasnosti Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa, kojim upravlja Ujedinjena Srpska. U priču se, teoretski, može uključiti i Komisija iz Sarajeva.

Drugim riječima – u borbu oko nekadašnje fabrike već su uključene brojne moćne strukture.

Banjalučka duvanjara preživjela je tri države, tri rata i više decenija tranzicije, ali je konačan udar pretrpjela prije dvadesetak godina, kada je počela problematična privatizacija. Nakon decenija u državnom vlasništvu, 2006. godine preuzima je kompanija „Antonić trejd“. Potom je prelazi u ruke bugarskog „Bulgartabaka“, ali ne da bi u njoj nastavili proizvodnju.

Investitore je prvenstveno privukla činjenica da je stara fabrika praktično „izbrisana“ iz urbanističke slike grada, a da je u regulacionim planovima već bila ucrtana zona za hotelijerske i kulturne sadržaje. Još 2014. gradske vlasti su javno potvrdile da se na toj lokaciji planira izgradnja hotela te koncertnih i konferencijskih dvorana.

Da li su Bugari zaista imali namjeru da grade takav kompleks, ili je očekivana izmjena plana ostala samo obećanje, nikada nije do kraja razjašnjeno. Ono što jeste izvjesno jeste da se proizvodnja nikada nije oporavila i da se Fabrika duvana više neće vratiti svom starom obliku.

A nekada je bila simbol napretka. Njeno podizanje povezuje se s posjetom prestolonasljednika Rudolfa 1888. godine, kada je gradska sirotinja zatražila pomoć od carevića. Po pričama iz tog vremena, upravo na mjestu tog susreta nikla je duvanjara, koja je ubrzo postala utočište siromašnih i jedno od rijetkih preduzeća sa velikim brojem zaposlenih žena.

Radnice Fabrike duvana bile su među prvima u Banjaluci koje su zarađivale sopstveni novac, a kroz sindikalni pokret postale su prepoznatljiv dio javnog života grada. Učestvovale su u prvoj organizovanoj proslavi Prvog maja 1906. godine i prvom generalnom štrajku.

Fabrika je radila čak i tokom Drugog svjetskog rata, a prije industrializacije pedesetih godina bila je najveći poslodavac u gradu. Zahvaljujući jakom sindikatu, godinama je odolijevala gašenju, sve dok 2018. godine mašine nisu konačno zaustavljene – tačno 130 godina nakon osnivanja.

Zatvaranje je ispraćeno gotovo simbolično: aktivisti grupe „Pravda BL“ po gradu su polijepili smrtovnice za „pokojnu“ fabriku. Od tada kompleks zjapi prazan, ali je danas predmet najglasnijih urbanističkih i političkih rasprava. U tim planovima se smjenjuju vizije luksuznih hotela, muzeja, koncertnih dvorana i kongresnih centara, dok mnogi vjeruju da će na kraju presuditi interes za izgradnju luksuznih stanova i brzu zaradu investitora.