Alarmantni podaci o mentalnom zdravlju novinara u BiH

Svaki deseti novinar u Bosni i Hercegovini suočava se s dijagnozom mentalnog poremećaja poput anksioznosti ili depresije, dok je većina njihovih kolega na ivici sličnih problema. Stres, neizvjesnost i stalni pritisak okruženja postali su sastavni dio njihove svakodnevnice, a posljedice se sve češće osjećaju na mentalnom zdravlju.

To pokazuju rezultati istraživanja „Mentalno zdravlje novinara u BiH“, sprovedenog od 30. aprila do 23. juna 2025. godine. Kako je naveo autor studije dr Srđan Puhalo, istraživanje je realizovano “između dva događaja koja su potresla medijsku scenu – gašenja projekata USAID-a i prestanka rada Al Džazire Balkans”.

Čak i u periodima kada se čini da nema velikih društvenih potresa, novinarski posao nosi brojne stresne situacije. Radno vrijeme često se proteže od jutra do kasne noći, a tehnološki razvoj dodatno ubrzava ritam posla. Rokovi se danas ne mjere danima ni satima, već minutama, što se, kako pokazuje praksa, ozbiljno odražava na zdravlje.

– Svaki deseti medijski radnik, ili tačnije 10,8% ispitanika, ima dijagnostikovan neki mentalni poremećaj, ali meni je više za brigu skoro 16% medijskih profesionalaca, koji tvrde da imaju mentalne smetnje, ali se nisu obraćali stručnjacima za pomoć – rekao je Puhalo na info-sesiji „Zaštita prava i mentalno zdravlje novinara“, održanoj u Banjaluci.

Poseban izazov za novinare predstavljaju traumatične teme. Većina je tokom karijere izvještavala o tragedijama, nasilju, ratnim zločinima ili nesrećama, a 9,5% ispitanih priznaje da su takva iskustva ostavila dugotrajan emocionalni trag.

Podaci pokazuju i da lijekove za smirenje svakodnevno koristi 4,4% novinara, dok ih povremeno uzima gotovo 40%. Alkohol povremeno koristi 46,5% medijskih radnika, što dodatno govori o načinu na koji pokušavaju da se nose s pritiscima.

Stres na radnom mjestu svakodnevno doživljava oko 15% novinara, a više od 40% je izloženo pritisku gotovo stalno. Više od dvije petine ispitanih prijavilo je iskustvo mobinga, dok je sindrom sagorijevanja prijavilo čak 58% novinara – i to više puta tokom karijere.

Uzrok tome, navodi se, nisu samo teške teme i stresan ritam rada, već i loši uslovi zaposlenja, niske plate i visoki zahtjevi urednika i vlasnika medija. Uz sve to, priroda savremenih medija se mijenja – brzina i vizuelna privlačnost imaju prednost nad sadržajem i dubinom.

– Tako vam je to: danas pišete o zagađenju rijeke, sutra problemima na univerzitetu ili o porastu kriminala i očekuje se da sve te priče uradite maksimalno brzo i da one budu i sadržajne i zanimljive. Kako to postići? Pa, novinar koji drži do sebe, mora danju da radi dnevne zadatke, a noću, dok pošten svijet spava, da čita zakone, pretražuje po internetu, prati istraživanja i statistike – naveli su novinari koji su učestvovali na info-sesiji u organizaciji Udruženja „BH novinari“ i organizacije „Pro educa“.

Psiholog i konsultant za ljudske resurse Dejan Matijević objasnio je da profesionalno sagorijevanje nije samo „umor“ koji se može riješiti odmorom za vikend.

Govoreći o osjećaju nekompetentnosti, koji je među novinarima čest, Matijević je rekao:

– Novinarski posao stalno mijenja kontekst: teme, sagovornike, formate, rokove, publiku. To znači da okruženje neprestano testira njihovu kompetentnost. Upravo zato novinari često funkcionišu u stanju hroničnog “kompetencijskog pritiska” i osjećaju da moraju stalno znati sve o svemu, i to brzo i precizno.

Prema njegovim riječima, upravo taj osjećaj da se nikada ne zna dovoljno može biti i motivišući i iscrpljujući.

– Ta dinamika može istovremeno da stimuliše, ali i da iscrpljuje, ako osoba ima osjećaj da nikad nije dovoljno dobra, što vodi prema sagorijevanju. Kada potreba za kompetentnošću nije zadovoljena, pojavljuju se osjećaj stalne nedovoljnosti, odnosno nestručnosti i gubitak samopouzdanja i osjećaj da posao koji novinar radi nema smisla – objasnio je Matijević.

U takvom stanju novinari sve češće pišu zbog rokova, uredničkog pritiska i „klikova“, a sve rjeđe iz potrebe da razumiju i objasne temu javnosti. Taj mehanizam vodi ka profesionalnom cinizmu, anksioznosti i emocionalnom iscrpljivanju.

Kada se svi ovi nalazi saberu, jasno je da novinari u BiH rade pod teškim uslovima i konstantnim pritiskom. A iako se od njih očekuje da budu glas razuma i objektivnosti, često moraju – kako bi rekli – raditi „bistre glave“, čak i kada im je glava već odavno prepuna.